Kćeri moja,
Retko koja majka uspe da svojoj kćerci pre udaje i njenog odlaska iz kuće kaže sve ono što treba da zna i šta će joj koristiti u daljem životu. Kako podići i vaspitati dete, dovesti ga do kapije samostalnog života, najbolje zna svaka majka. Postala sam i sama veoma rano majka, neuka i neiskusna u svemu, puna raznih strahova i bojazni od neuspeha, učila sam na svim životnim usponima i padovima, zajedno sa tvojim odrastanjem. Kao i sve majke, najčešće sam koristila one reči koje deca baš i ne vole, "pazi se, čuvaj se, nemoj ovo, nemoj ono,..." itd... ali one prave životne mudrosti nisam uspela da ti saopštim, a za to je trebalo više vremena i tebi i meni. A ti si tako brzo odrasla. Sada ponekad mislim da deca najmanje vremena u svom životu provedu sa svojim roditeljima.
Najviše svog vremena provela si u školi, a zatim u svojoj sobi učeći, pa sve one školske aktivnosti koje su te zaokupljale i razvile krila da što pre samostalno poletiš, a sve je to oduzimalo naše zajedničko vreme. Sve se dešavalo tako brzo i u nekoj jurnjavi od jutra do mraka. Samo su nam godišnji odmori do tvoje 17. godine bili mirni, veseli, provedeni zajedno i oni ispunjavaju moja najlepša sećanja, a verujem i tvoja.
Tako si brzo preskočila prag detinjstva i postala odrasla, u svemu si želela da izgledaš zrelije i deluješ starije, da što pre udješ kroz veliku kapiju punoletstva u život. To je odlika ponašanja svih mladih, neobuzdanih i nestrpljivih da što pre nadju pravu iskrenu ljubav za životnog saputnika i svoje mesto u društvu. I tada sam osećala veliki strah i zbog njega opet činila neke greške koje deca ne vole.
Nema osobe na svetu koja više želi sreću i uspeh svojoj deci od njihove majke. Svaka majka na ovim slovenskim prostorima je nešto više, emotivnije vezana za svoju decu od ostalih majki sveta. Možda je tome "kriva" naša prošlost u kojoj su vekovima naši preci skrivali mušku decu od janičara, žensku od razuzdanih vojnika. Život na kapiji Evrope bio je težak u prošlosti, a samo oni koji poznaju našu istoriju i naš narod, mogu nas razumeti. U tim vremenima, srce slovenskih majki je krvarilo zbog dece. Taj strah se duboko urezao u gene naših predaka i mi smo ga nasledili.
I pored sveg blagostanja koje uživate sada, postoji puno skrivenih opasnosti i mnogo gorih nego u svim predhodnim generacijama. Danas se možeš spasiti od najgore bolesti operacijom ili lekovima, ali od onih skrivenih zamki loših ljudi koji žive od prodaje droge, rasturanja zlih misli, raznih sekti, hemijskih zagadjivača se moraš sama odbraniti. Danas se očekuje od svake mlade obrazovane žene, umešnost življenja, prepoznavanje opasnosti u pravo vreme i jedino ćeš tako odbraniti sebe i sačuvati svoju porodicu.
I zato svaka majka dok je živa strahuje i brine nad sudbinom svoje dece bez obzira na njihovu starost. Svojoj ćerki želi bolju sudbinu nego što je ona imala, a i svaka nova današnja generacija mladih živi materijalno bolje nego predhodna. Ali nije sve u materijalnom bogatstvu.
Tog dana kada si napuštala roditeljski dom i pakovala svoje poslednje kofere, mnoge misli su mi mušićavo jurile kroz glavu. Toliko toga sam još imala da ti kažem, a u tom trenutku se nisam mogla setiti ničega pametnog, a da opet ne bude ono "nemoj ovako ili onako...". Sa skrivenim suzama i knedlom u grlu ispratila sam te kao što to rade većinom sve majke, znajući podsvesno šta te u životu još sve čeka, da je život jedna večita borba, a za mlade žene ta borba je danas mnogo veća.
Nema osobe na svetu koja će te više voleti od tvoje majke i znam da ćeš se toga setiti u životu uvek kada ti bude teško, i mnogo posle, kada mi duša ode u nebesko carstvo, znam da ćeš se tada setiti svake moje reči upućene tebi i da ćeš u pravo vreme ovu knjigu dati svojoj kćerki sa dopisanim novim, tvojim životnim mudrostima i iskustvima. Znam da ćeš uvek naći pravi odgovor i izabrati pravi put kad se nadješ u iskušenjima i nedaćama koje život sprema.
Blagoslovena bila kćeri moja! Voli te tvoja majka!
Kad se pomešaju šećer i so, nakon nekog vremena prestaneš pridavati važnost začinima.
A kad ti puno toga nedostaje, u poslednjem trenutku shvatiš da najviše nedostaješ sam sebi. I tad se vraćaš stopama da se pronađeš negde u već izbledelim sećanjima.
Daš vremenu vremena, da te više ne cepa na more komadića.
Prošlost nema puno mana, osim jedne prepreke.
Kada jednom uđeš u nju imaš paničnu potrebu da je menjaš. I kad ta uzaludna borba spreči budućnost da zavlada, ostaneš u sadašnjosti koja ti nije prijateljski naklonjena.
Previše umora, previše želja, previše malo prostora. I jedino previše viška.
Šapnuće ti jednom Kineski zid kako je teško zidove rušiti.
I kada patina godina ugrize temelje, uvek će se naci neki stručnjak za restauracije koji će znati da zatvori procepe.
Pripazi tada da ne nanese samo jednu ruku na ožiljke.
Neka koristi, po mogućstvu, zlatne niti razumevanja, za sve napukle korake.
Otkriće jednom, Mesec Suncu, tajnu, kada se sretnu u nekoj pomrčini, o svim noćima kada te pratio....
I znaš da će tad Sunce puno teže paliti sve tvoje predaje.
Ljubice ih blago da postanu pobede.
Kad se nađeš kao brodolomac na nekom atolu bespuća, korali će isplesti štitove za oprez koji ponekad skrivaš, pa te reakcije iznenade.
A imao si ih sve zapisane u sveskama pozutelih ivica, koje služe za neke druge živote.
Nekim iskustvima ne treba dopuštati da se prenose.
Neka iskustva služe samo zato da te udalje, pa da ih preokreneš i nikad više ne spomeneš.
Ponekad...ponekad u sustini samo imaš potrebu da znas koliko će sve to da potraje..
Kad strast prvi put dodje u poznijim godinama, odricanje od nje je teze. I onima koji u poznijim godinama tu zver sretnu, nude se samo djavolski izbori.
Da li ce reci zbogom svemu sto poznaju i zaploviti nepoznatim morem bez izvesnosti da ce ponovo videti kopno? Hoce li odbaciti svakodnevne stvari koje su cinile zivot podnosljivim i zanemariti osecanja starih prijatelja, mozda pokojeg ljubavnika? Ukratko, hoce li se poneti kao da su dvadesetak godina mladji, iako je zemlja hanaanska iza prvog grebena?
Obicno nece.
A ako to i ucine, moraces da ih svezes za katarku dok ladja isplovljava, jer je zov sirena jezivo slusati i mogli bi poludeti kad pomisle sta su izgubili.
To je jedan izbor.
Drugi je da naucis da zongliras; da cinis ono sto smo mi cinili devet noci.
To brzo izmori ruke, ako ne i srce.
Dva izbora.
Treci je da odbijes strast.
Onako kako bi razuman covek odbio leoparda u kuci, koliko god mu isprva pitomo izgledao. Mogao bi racunati da ces lako prehraniti leoparda i da je vrt dovoljno prostran, ali znaces makar u snovima da se nijedan leopard ne zadovoljava onim sto mu se daje.
Posle devet noci mora stici deseta i nakon svakog ocajnickog sastanka, ocajavaces za jos jednim. Nikad dosta hrane, nikad dosta vrta za tvoju ljubav.
I tako odbijes, a onda otkrijes da ti kucu pohodi duh nekog leoparda.
Kad strast dodje u poznijim godinama, tesko se podnosi.
"Sedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te videti.
Ne. Ne prekidaj me.
Ćuti.
Pusti me da ti kažem
ono što sam odavno trebao reći.
Kad trebaš doći bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasniš samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili možda strah
boli.
I zato ne smem kasniti.
Već sutra može biti kasno.
A nisam ti još rekao
kako i koliko te volim.
Volim te telom, pokretima, pogledom, dodirima, rečima.
Volim te smehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.
Ne. Ne gledaj me zastrašeno.
Ljubav ma kakva bila:
neispunjena, srećna, lakomislena i površna
prava i zauvek...
Boli.
Kad dolazim, pitam se čekaš li me.
Bojim se da jednog dana više ne otvoriš vrata.
Bojim se praznog stubišta bez mirisa, bez zvuka, svetla.
A nisam ti rekao:
najviše se bojim vremena koje ne čeka.
A ja kasnim.
Volim te.
I volim sve što si ti.
Tvoje oči pitajuće.
Tvoj smešak opraštajući.
Tvoj korak ohrabrujući.
Volim tvoju nesigurnost
i moja je najčešća.
Bore na tvom licu i moje su.
I u tom trajanju ne znam da li sam sve učino za tebe
ljubavi moja." (NN)
Kada je Bog napravio zenu, dosao je do sestog dana, radeci prekovremena.
Jedan andjeo je dosao i pitao ga: "Zasto koristis tako puno vremena na nju?"
I Bog odgovara: "Jesili ti vidio sve specifikacije, sto sam joj dao da je formiram?"
"Ona mora znati prati, ali ne smije da bude od plastike, imati vise od 200 pokretnih zglobova, svi moraju imati mogucnost za promjenu, i usput da svaka dijeta funkcionise, i jos da ima krilo za najmanje cetvero djece... ali u isto vrijeme da ima poljubac, da moze izlijeciti od jednog povredjenog koljena do slomljenog srca, i sve ce ovo da radi sa samo dvije ruke."
Andjeo se zacudio svim tim vjestinama.
"Sa samo dvije ruke... Nemoguce!"
"I ovo je samo standardni model?!"
"To je puno posla za jedan dan... sacekaj sutra pa je dovrsi."
"Ne zelim to, protestirao je Bog. Tako sam blizu da zavrsim ovo bice, sto je meni srcu drago.
Kad se razboli, sama se izbori da ozdravi, i moze da radi 18 sati dnevno."
Andjeo se priblizio i dotaknuo zenu.
"Boze, kako si je napravio tako meku."
"Jeste, mekana je", kaze Bog, ali napravio sam je da ima i snagu. "Neces vjerovati sta sve moze da uradi i da izdrzi."
"Moze li misliti?" pita Andjeo.
Bog odgovara: "Nije samo da moze misliti, ali moze da saradjuje i da pravi dogovore."
Andjeo nesto vidi, sto mu je privuklo paznju, i dotakne zenino lice...
"Boze, izgleda da ovaj model ima jednu propust. Jesam ti rekao da puno stvari stavljas na nju."
"Nije to nikakav propust... to je jedna suza". ispravi ga Bog.
"Zasto je to?", upita Andjeo.
I Bog kaze: "Suza je njezin nacin da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoca, njen bol i njen ponos."
Ovo je ostavilo jak utisak na Andjela; "Ti si genije, Boze. Na sve si mislio. Zena je sjajno bice!!"
To je istina! Zena ima snagu, sto joj se covijek divi. One podnose teskocu, da nose tugu, ali znaju za srecu, ljubav i svoje misljenje.
One se smiju, kad zele da vrisnu. Zene pjevaju, kada zele da placu. Placu kad su srecne i smjeskaju se kad su nervozne.
Bore se za ono u sto vjeruju.
One su protiv nepravde.
Ne uzimaju "ne" za odgovor, ako ima drugi i bolji nacin za resenje. Sve od sebe daju za svoju porodicu. One prate jednu prijateljicu doktoru, zato sto se boji doktora. I zena voli bez granice...
One placu kad im djeca nesto novo u zivotu dozive, i raduju se dobroti svojih prijatelja.
One se raduju kada cuju za neko rodjenje ili vjencanje.
Srcej njihovo se slomi kad cuju za smrt neke drage osobe.
One tuguju za izgubljenim voljenim osobama, ali jake su i kada nema vise nista za sta da se bore.
Zene znaju da jedan poljubac i zagrljaj moze da zalijeci jedno slomljeno srce.
Ali, nalazi se jedna greska kod zene:
Ona zaboravi koliko vrijedi.
Kada je Bog napravio zenu, dosao je do sestog dana, radeci prekovremena.
Jedan andjeo je dosao i pitao ga: "Zasto koristis tako puno vremena na nju?"
I Bog odgovara: "Jesili ti vidio sve specifikacije, sto sam joj dao da je formiram?"
"Ona mora znati prati, ali ne smije da bude od plastike, imati vise od 200 pokretnih zglobova, svi moraju imati mogucnost za promjenu, i usput da svaka dijeta funkcionise, i jos da ima krilo za najmanje cetvero djece... ali u isto vrijeme da ima poljubac, da moze izlijeciti od jednog povredjenog koljena do slomljenog srca, i sve ce ovo da radi sa samo dvije ruke."
Andjeo se zacudio svim tim vjestinama.
"Sa samo dvije ruke... Nemoguce!"
"I ovo je samo standardni model?!"
"To je puno posla za jedan dan... sacekaj sutra pa je dovrsi."
"Ne zelim to, protestirao je Bog. Tako sam blizu da zavrsim ovo bice, sto je meni srcu drago.
Kad se razboli, sama se izbori da ozdravi, i moze da radi 18 sati dnevno."
Andjeo se priblizio i dotaknuo zenu.
"Boze, kako si je napravio tako meku."
"Jeste, mekana je", kaze Bog, ali napravio sam je da ima i snagu. "Neces vjerovati sta sve moze da uradi i da izdrzi."
"Moze li misliti?" pita Andjeo.
Bog odgovara: "Nije samo da moze misliti, ali moze da saradjuje i da pravi dogovore."
Andjeo nesto vidi, sto mu je privuklo paznju, i dotakne zenino lice...
"Boze, izgleda da ovaj model ima jednu propust. Jesam ti rekao da puno stvari stavljas na nju."
"Nije to nikakav propust... to je jedna suza". ispravi ga Bog.
"Zasto je to?", upita Andjeo.
I Bog kaze: "Suza je njezin nacin da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoca, njen bol i njen ponos."
Ovo je ostavilo jak utisak na Andjela; "Ti si genije, Boze. Na sve si mislio. Zena je sjajno bice!!"
To je istina! Zena ima snagu, sto joj se covijek divi. One podnose teskocu, da nose tugu, ali znaju za srecu, ljubav i svoje misljenje.
One se smiju, kad zele da vrisnu. Zene pjevaju, kada zele da placu. Placu kad su srecne i smjeskaju se kad su nervozne.
Bore se za ono u sto vjeruju.
One su protiv nepravde.
Ne uzimaju "ne" za odgovor, ako ima drugi i bolji nacin za resenje. Sve od sebe daju za svoju porodicu. One prate jednu prijateljicu doktoru, zato sto se boji doktora. I zena voli bez granice...
One placu kad im djeca nesto novo u zivotu dozive, i raduju se dobroti svojih prijatelja.
One se raduju kada cuju za neko rodjenje ili vjencanje.
Srcej njihovo se slomi kad cuju za smrt neke drage osobe.
One tuguju za izgubljenim voljenim osobama, ali jake su i kada nema vise nista za sta da se bore.
Zene znaju da jedan poljubac i zagrljaj moze da zalijeci jedno slomljeno srce.
Ali, nalazi se jedna greska kod zene:
Ona zaboravi koliko vrijedi.
Jednog dana, dok je drvoseca sekao granu jednog drveta iznad reke, njegova sekira upade u reku.
Kad je zaplakao, pojavi se Bog i upita: "Zasto places?"
On je odgovorio da mu je sekira upala u vodu, i da mu je potrebna jer
tako zaradjuje za zivot.
Bog sidje u reku i pojavi se sa zlatnom sekirom.
-"Jel' ovo tvoja?" upita Bog.
Drvoseca odgovori: "Nije."
Bog ponovo sidje i pojavi se sa srebrnom sekirom.
-"Jel' ovo tvoja sekira?" upita Bog.
Drvoseca ponovo rece: "Nije."
Bog ponovo sidje dolje i pojavi se sa zeleznom sekirom.
- "Jel' ovo tvoja sjekira? upita Bog.
Drvoseca odgovori: "Da."
Bog je bio odusevljen covekovim postenjem te mu dade sve tri
sekire i tako drvoseca sretan ode kuci.
Nakon nekog vremena, drvoseca je setao sa svojom zenom po obali,
kad mu zena upade u reku.
On zaplaka, a Bog se ponovo pojavi i upita ga: "Zasto places?"
-"Oh, Boze, zena mi je upala u reku!"
Bog sidje dolje i pojavi se s Jennifer Lopez.
- "Jel' ovo tvoja zena?", upita Bog.
- "Da!" rece drvoseca.
Bog se naljuti - "Slagao si! To nije tacno!"
Drvoseca odgovori:
"Oh, oprosti mi, Boze. U pitanju je nesporazum.
Vidis, da sam rekao da Jennifer Lopez nije moja zena, ti bi se
pojavio sa Catherine Zeta-Jones. Nakon sto bih ja rekao da ni ona nije
moja zena, ti bi se pojavio sa mojom zenom. I kad bih ja rekao da to jest
moja zena, ti bi rekao da mi dajes sve tri.
Boze, ja sam siromasan, i ne bih se mogao brinuti o sve tri supruge,
i zbog toga sam rekao da je moja supruga Jennifer Lopez!"
Kad god muskarci lazu, to je iz dobrog i casnog razloga,
i na dobrobit svih! (N.A)
U zabitoj kineskoj provinciji ziveo je siromasni Kinez koji je ceo zivot potrosio radeci najteze poslove, a da nista do kraja nije stekao. Sve sto je imao bio je sin jedinac koga je neizmerno voleo. Naucio ga je da cita i pise, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.
Mladic je tugovao kraj oceve postelje gledajuci ga kako se polako gasi. Neposredno pre nego sto je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu crnu a drugu belu i rekao sinu :
" Na zalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga.
I zapamti- dobro ih cuvaj. Kada ti jednoga dana bude tesko, nesnosno tesko u zivotu, otvori belu kutijicu. Crnu ces otvoriti onda kada ti bude jako dobro."
Mladic je dostojno ispratio oca a onda je spakovao svoju ciniju za hranu, stapice, jednu preobuku i one dve kutijice te krenuo u svet da zaradi svoju porciju pirinca. Radio je najteze poslove kod gazda koji su ga izrabljivali , spavao napolju. Zimi je bio srecan ako bi ga neko primio da zanocu na zemljanom podu izbe za stoku. Ubrzo je postao izradjen, nesrecan i beznadan. Posle par godina takvog zivota, jos uvek je imao samo zdelu pirinca dnevno i duboke bore na licu i rukama.
Onda su dosle poplave, Jang Ce ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opsta glad i za mladica vise nigde nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespucima , spavao po sumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i video da mu je neko ukrao jedino sto je imao- zdelu za pirinac , pamucnu košulju i dva juana. Potekle su gorke suze i mladic je resio da se ubije.Sklopio je ruke, zatrazio oprostaj od neba za pretstojeci cin, i dok ih je spustao niz telo, napipao je maleni zavezljaj usiven u porub pojasa- dve kutijice nasledjene od oca.
Otvorio je belu. U njoj je bila malena pirincana hartija i nista vise. Razmotao je i video ocev rukopis.
Pisalo je : " Ovo ce proci! "
Shvativsi ovo kao ocev amanet za dalje zivljenje, nije se ubio. Zaputio se ka obliznjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da udje kroz gradsku kapiju, jer niko nije umeo da procita sta pise na velikoj tabli na samom ulazu. Mladic je prisao, procitao im glasno sta pise i kolona je prosla. Prosao je i on.
Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, naseg mladica je potrazio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on cuo od seljaka koji su nedavno dosli u grad da on zna da cita i pise.
Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog staresine . Radio je tesko, ali mirnih ruku i cista srca. Ubrzo su poceli da mu dolazi neznani seljani kojima je trebalo nesto da se napise ili procita ili protumaci. Svima je izasao u susret. Strogi gradski staresina je bio pravedan covek i znao je uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagradjivao a vrlo brzo mu je odvojio i deo u svojoj kuci gde je mladic poceo da zivi.
Sve se promenilo. U godinama koje su usledile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo , radio je sve vise umesto samog gradskog staresine koji je star i onemocao poverio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kcer koju je nas mladic ozenio. Zajedno, u ljubavi , njih dvoje su rodili mnogo dece. Slozno i u ljubavi , u dvoje, uvecali su svoje bogatstvo do neslucenih razmera. Mladic je mnoge predveceri provodio ispijajuci caj u dobro ohladjenim prostorijama svom prelepog doma, razgovarajuci sa svojom voljenom ili uceci svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, citajuci Konficija i prvi put u zivotu je bio savrseno srecan.
Jedne takve predveceri, setio se celog svog zivota koji je prohodao od najgore bede do kompletne srece. Setio se svih svojih ocaja, svoje zelje da svojevremeno umre, setio se oca. Setio se one druge kutije koju mu je otac dao.
Otvorio je crnu kutijicu. U joj je bili smotan komad pirincanog papira. Razmotao je, a na njemu je ocevim rukopisom bilo zapisano :
" I ovo ce proci." (N.A)
Jednog dana videse decaci nekog starca kako ide ulicom sa velikom korpom na ramenu, prepunom blistvaih zvezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vreme zagarbio iz korpe i zavitlao kao da seje. Tada bi mnogo prekrasnih zvezdica zaleprsalo oko njega kao jato varnica.
- Sta to radite? – upitase decaci goreci od znatizelje.
- Sejem srecu! – odgovori covek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se medju prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su decake gledale tople dugine boje poput suncanih ociju.
Osvojeni tom lepotom malisani smesta pojurise da uhvate srecu, ali uzalud.
I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
- Uzalud je to sto cinite – osvrnuo se tajanstveno starac - tako je nikada necete uloviti.
- Zasto? – upitase zacudjeno decaci.
Nasmesivsi se, starac je tiho rekao:
- Tek kad se naucite sejati radost i lepotu oko sebe, bit cete pozvani na zetvu srece. Onaj ko grabi sebi, nikada nece uhvatiti srecu.
Sreca se uzima rasirenih ruku.(N.A)
Majka i decak hodaju plazom.
U jednom trenutku decak upita:
- Mama kako se cuva ljubav?
Mama ga pogleda i odgovori:
- Zgrabi malo peska i stisni u saku
Decak stisne saku i sto je vise stiskao, toje vise peska curilo iz nje.
- Ali mama pesak mi bezi!
- Znam ali sad potpuno otvori saku.
Decak je poslusa, ali u tom casu dunu vetar i odnese sav pesak sa dlana.
- Ni ovako neuspevam zadrzati pesak.
Na to majka sa smeskom na licu rece:
- Sada uzmi opet malo peska u ruku i drzi dlan kao da je u obliku kasike, dovoljno zatvoren da ga zastitis a dovoljno otvoren da bude slobodan.
Decak ucini kako mu je receno i pesak mu ostade na dlanu, dovoljno zasticen od vetra, i slobodan a da ne klizi kroz prste.
- Eto kako se cuva ljubav.(N.A)
Dragi Svete,
Moj sin danas polazi u skolu.Jedno vreme ce za njega sve biti neobicno i novo.Zelela bih da se ti prema njemu odnosis nezno.
Vidis do sada je on bio glavni u kuci. Bio je gazda u svom dvoristu. Ja sam uvek bila tu da vidam njegove rane i da ga utesim.
Ali sada - stvari ce se promeniti.
Ovoga jutra, on ce sici niz stepenice i mahnuti mi rukom. Krenuce u veliku avanturu u kojoj ce verovatno biti i ratova i tragedije i tuge.
Da bi ziveo u svetu u kome mora da zivi, bice potrebna vera, ljubav i hrabrost.
Zato,Svete, zelela bi da ga nekako uzmes za tu njegovu mladu ruku i da ga naucis stvarima koje ce morati da zna. Uci ga - ali nezno ako mozes. Nauci ga da na svakog nitkova dolazi po jedan heroj; da na svakog politicara dolazi po jedan vodja koji se istinski posvetio svom poslu; da na svakog neprijatelja dolazi po jedan prijatelj.Nauci ga cudesnim stvarima koje pruzaju kljige.
Daj mu da na miru razmislja o vecitoj tajni ptica na nebu pcela na suncu i cvece na zelenom brezuljku. Nauci ga da je mnogo casnije da dozivi neuspeh nego da vara.
Nauci ga da veruje u sopstvene ideje cak i kad mu svi drugi kazu da nisu valjane. Nauci ga da svoje misice i svoj mozak proda sto je moguce skuplje ali da nikada ne stavlja cenu na svoje srce i dusu.
Nauci ga da zatvori usi pred gomilom koja urla... ali da stoji uspravno i da se bori ako misli da je u pravu.
Uci ga nezno, Svete, ali nemoj ga razmaziti, zato sto se dobar celik kuje samo u vatri.
Ovo je veliki zahtev, Svete, ali vidi sta mozes da ucinis. On je tako drag mali covek.(N.A)
Na dobrotvornoj gala-veceri, na kojoj su se prikupljala sredstva za skolu za
decu sa posebnim potrebama, otac jednog od ucenika je podelio sa
uzvanicima pricu koju nece zaboraviti nitko tko je tada prisustovao
dogadjaju. Nakon sto je zahvalio skoli i njenom predanom osoblju, postavio
je sledece pitanje : "Ako nije ometena vanjskim utjecajima, sve sto
priroda stvori je savrseno stvoreno. Ali moj sin Shay ne moze uciti one
stvari koje mogu druga deca. Ne moze razumeti stvari kao druga deca.
Gde je prirodni poredak stvari, kada se radi o mome sinu? "
Publika je utihnula nakon tog pitanja.
Otac je nastavio. "Verujem da se, u trenutku kada dete telesno i umno
invalidno poput Shaya dodje na svet, prilika za iskazivanje istinske
ljudske prirode sama pokaze i ponudi,
u obliku nacina kako drugi ljudi tretiraju to dete. "
Tada je ispricao sledecu pricu :
Shay i njegov otac su setali pored parka, gde su neki decaci koje je Shay
poznavao igrali baseball. Shay je upitao oca : " Mislis li da bi me pustili
da igram sa njima ? "Shayev otac je znao da vecina decaka ne bi zelela da
netko poput Shaya igra za njihovu ekipu, ali je isto tako znao koliko bi
njegovom sinu znacilo da mu dopuste igrati te koliko bi mu to podarilo
toliko potreban osecaj pripadnosti i samopouzdanja, da je prihvacen
usprkos svom invaliditetu.
Shayev otac je prisao jednom od decaka na terenu i upitao (ne ocekujuci
previse) da li bi Shay mogao zaigrati sa njima. Decak se u neverici
okrenuo oko sebe i rekao : Gubimo za 6 optrcavanja, a igra je u osmoj
izmeni (inace, po pravilima igre, ima 9 izmena). Pa, moze igrati za
nasu ekipu, pokusat cemo ga postaviti na poziciju udaraca u devetoj izmeni."
Shay se malo namucio hodajuci do ekipne klupe i, sa sirokim osmehom je
obukao majicu svoje ekipe.Otac ga je gledao sa majusnom suzom u oku i
osecajem topline u srcu. Decaci su videli srecu toga oca, gledajuci
kako mu sin biva prihvacen . Pri kraju osme izmene Shayeva ekipa je
osvojila par bodova putem nekoliko optrcavanja, ali je jos uviek bila u zaostatku
za tri. Na pocetku zadnje, devete izmene, Shay je navukao rukavice i zaigrao
na desnom polju. Iako nikakvi hici lopte jos nisu krenuli u njegovom pravcu,
bio je ocito u euforicnom raspolozenju samo jer ima priliku BITI u igri i na
polju, razvukao je osmeh od uha do uha dok mu je otac mahao sa tribina.
Na kraju devete izmene, Shayeva ekipa je opet osvojila bod i optrcavanje.
Sada, sa dva izbacivanja i punim bazama, smiesilo im se pobednicko
optrcavanje i dosao je Shayev red da bude udarac.
U tom trenutku, da li da daju Shayu palicu za udaranje i priliku da igra i
da time odustanu od sanse za pobedu?
Na opstee iznenadjenje, Shayu je dana palica za udaranje. Svi su znali da je to
bila nemoguca misija jer Shay nije ni znao ispravno drzati palicu, akamoli
pravilno i precizno udariti lopticu.
Ipak, kad je Shay krocio na bazu, protivnicki bacac se, uvidevsi da
Shayeva ekipa reskira poraz za taj jedan trenutak u Shayevu zivotu,
malo priblizio kako bi bacio loptu neznije da Shay barem dotakne palicom loptu. Dosao je
i prvi udarac i Shay je zamahnuo nespretno i promasio. Bacac se opet malo
priblizio i bacio nezno loptu prema Shayu. U tom trenutku Shay je
zamahnuo i pogodio sporu, prizemljenu loptu, bacivsi je prema bacacu.
Igra bi u ovom trenutku bila gotova. Bacac je podigao sporu loptu i, mogao
je lako dobaciti loptu prvom svom igracu sa baze, kako bi Shay ispao i
kako bi bio kraj igre i laka pobeda.
No, umesto toga, bacac je bacio loptu iznad glavu prvog igraca sa baze,
van dosega svih svojih suigraca u ekipi. Svi su sa tribina i igraci obadve ekipe
zavikali : " Shay, trci do prve!! Trci do prve !! "
Nikada pre u svom zivotu Shay nije toliko daleko trcao, ali uspeo je stici do prve baze.
Doteturao je do bazne linije, sirom otvorenih ociju, upitnog pogleda.
Svi povikase, "trci do druge, trci do druge!!!" Uhvativsi dah, Shay je
nespretno potrcao prema drugoj bazi, ocito se boreci naprezuci da stigne do nje.
Dok je Shay pristizao drugoj bazi, igrac desnog polja uhvatio je
loptu.najmanji momak u ekipi, kojem se pruzila prva prilika da bude
ekipni heroj. Mogao je baciti loptu cuvaru druge baze, ali je shvatio bacacevu
nameru da pa je i on, takodjer, bacio visoku loptu iznad glave i van
dosega cuvara trece baze. Shay je trcao prema trecoj bazi, kao u nekom delirijmu
dok su se igraci ispred njega okupili oko zavrsne baze.
Svi su povikali, "Shay , Shay, Shay, sve do kraja, Shay !!!"
Shay je dosegao trecu bazu jer mu je protivnicki igrac pritrcao da mu
pomogne i usmeri ga prema njoj vicuci - "Trci do trece! Shay, trci do
trece!!!"
U trenu kada je Shay dotakao trecu, decaci iz obe ekipe i gledaoci su
skocili na noge vicuci - "Shay, trci do zadnje! Osvoji i zadnju!"
Shay je utrcao na zadnju bazu, stao na plocu, svi na terenu su ga zagrlili i bio
je slavljen kao heroj koji je osvojio pobedu utakmice i time osigurao i
pobedu svoje ekipe.
"Taj dan"- rece otac nezno, dok su mu se suze kotrljale niz lice,
"decaci obadve ekipe su pomogli donosenju komadica prave ljubavi i
humanosti u ovaj svijet".
Shay nije prezivio do sledeceg leta. Umro je jos iste zime, nikad ne
zaboravivsi kako je bio heroj, kako je radi toga njegov otac bio srecan,
kako je svog malog heroja docekala odusevljena majka, grlivsi ga i
placuci od srece !
Tako mnogo, naizgled beznacajnih suceljavanja izmedju dvoje ljudi stavlja
nas pred izbor : Preneti malu iskru ljubavi na drugoga ili
izbeci datu priliku, ostavivsi tako svet jos malo hladnijim?
Neki mudrac je jednom rekao da se svako drustvo prosudjuje po tome kako
tretira svoje najunesrecenije pojedince.Zapitajte gde smo tu svi mi - ponaosob?!
Bilo bi lepo ziveti u okruzenju gde razliciti dobijaju empatiju i mesto u nasem zivotu, a ne ravnodusnost i okretaje glavena drugu stranu.
Jednoga dana mladic je stajao u sredistu grada razmisljajuci kako on ima najlepse srce u celoj dolini. Prosla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savrseno.
Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu slozili da je njegovo srce najlepse koje su ikad videli. Mladic je bio jako ponosan i jos se vise i glasnije hvalio svojim prelepim srcem.
Iznenada, jedan stari covek pojavio se ispred povorke i rekao:
„Zasto tvoje srce nije priblizno lepo kao moje?”
Povorka i mladic pogledali su u to starcevo srce.
Udaralo je snazno, ali prepuno oziljaka, bilo je mesta gde su komadici bili premesteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostecenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mesta gde su celi komadi nedostajali.
Narod je zapoceo - kako moze reci da mu je srce lepse nego sto on misli? Mladic je pogledao u starcevo srce i video njegovo stanje, i nasmejao se. „Mora da se salis, rekao je. Uporedi svoje srce s mojim, moje je savrseno a tvoje je prepuno oziljaka i suza.
”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savrseno ali nikad se ne bih menjao s tobom.
Vidis, svaki oziljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadic srca i dam je toj osobi, i cesto mi ta osoba uzvrati deo od svog srca koje se uklapa u prazni deo mog srca, ali buduci da delovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih zavrsetaka koje delim, jer me podsecaju na ljubav koju delimo.
Ponekad dam delove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadic srca. To su ti prazni delovi - davanje ljubavi je rizikovanje.
Ovi oziljci su bolni, otvoreni su, podsecaju me na ljubav koju dadoh ljudima takodje, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje cekam."(N.A)
Devojke, one su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne zele doci do najboljih, jer se boje da ce pasti i - ozlediti se.
Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakse dodju.
Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nesto nije u redu, dok su zapravo one velicanstvene. Jednostavno, moraju biti strpljive i cekati da pravi covek dodje, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smemo pasti da nas dohvate, tko nas treba i voli napravit će sve da dodje do nas.
Zena je izasla iz rebra muskarca, a ne iz nogu da bude gazena, niti iz glave da bude nadmocna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zasticena, i blizu srca da bude voljena.(N.A)
Devojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma. Posto je trebala dugo cekati, odlucila je kupiti knjigu kako bi joj vreme brze proslo. Uz knjigu kupila je i paketic keksa.
Sela je u VIP cekaonicu kako je niko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao novine. Kad je ona pocela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala, ali nista nije rekla i nastavila je citati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do sada bih ga vec izgrdila. Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covek pored nje, ne obaziruci se ni na sta, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: bas me zanima sta ce sada napraviti?!
Covek uzme poslednji i podeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previse, pomisli devojka, sokirana uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz cekaonice. Kada se osecala malo bolje, nakon sto ju je prosla ljutnja, sela je na mesto gde nije bilo nikoga da bi izbegla neke druge neugodne dogadjaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketic keksa jos uvek netaknut.
Postidi se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sedio pored nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze ili prepotencije, podelio i svoj poslednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijedjeni ponos i osjecanja.
Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da to nikad necemo ili nismo ni saznali?
Kada vam se ucini da gubite kontrolu nad svojim zivotom, kada 24h na dan nije dovovljno, setite se tegle od kiselih krastavaca i kafe.
Profesor je stajao pred grupom studenata na casu filozofije i drzao neke predmete iza sebe. Kada je cas poceo, bez reci je podigao veliku, praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio je lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Slozili su se da jeste.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedju loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su odgovorili da jeste.
Sledeća kutija koju je profesor uzeo bila je puna peska. Kada ga je sipao, pesak je, naravno, ispunio sve preostale supljine u tegli. Pitao je jos jednom da li je tegla puna. Studenti su skruseno odgovorili da jeste.
Onda je profesor ispod stola izvadio dve soljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pesak. Studenti su se smejali.
"Sada!", rekao je profesor, dok je smeh zamirao, "hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vas zivot. Teniske loptice su vazne stvari u vasem zivotu: vasa porodica, vasa deca, vase zdravlje, vasa vera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo. Kamencici su ostale stvari koje su vazne: vas posao, vasa kuca i vas auto. Pesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite teglu peskom nema mesta za kamencice i teniske loptice. Isto vazi u zivotu.
Ako potrosite sve svoje vreme i energiju na male stvari, nikada necete imati mesta za one vazne stvari. Vodite racuna o stvarima koje su kljucne za vasu srecu. Igrajte se s decom. Nadjite vremena za odlazak lekaru. Izvedite partnera na veceru. Ponasajte se ponovo kao da vam je 18. Uvek će biti vremena da se ocisti kuca i urade popravke. Prvo se pobrinite za teniske loptice – stvari koje su vam zaista vazne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pesak."
Jedna od studentinja je podigla ruku i upitala sta je predstavljala kafa. Profesor se nasmejao. "Drago mi je da ste to pitali. Nju sipam, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je zivot pun, uvek ima prostora za soljicu kafe sa prijateljem."
"Dakle, ti bi zelio da razgovaras sa mnom?" rece Bog.
"Ako imas vremena" rekoh.
Bog se nasmesi - "Moje je vreme vjecnost" .
"Sta si me htio pitati?"
"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"
Bog odgovori:
"Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeleli ponovo biti djeca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
Sto razmisljaju tjeskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umreti, a onda umiru kao da nikada nisu ziveli."
Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah: "Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce?"
Osmehujuci se, Bog odgovori:
"Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voleti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju, nego ko su u svom zivotu.
Da nauce kako se nije dobro uporedjivati s drugima.
Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izlijeci.
Da nauce oprastati, tako da sami oprastaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati.
Da nauce, da se novcem moze kupiti sve, osim srece i ljubavi.
Da nauce da dve osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je razlicito.
Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima, a ipak ih voli.
Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.
Ljudi ce zaboraviti sto si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sto si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osecaje u njima pobudio."
Verovatno ste culi za indisjku legendu o malom zutom cvetu koji se rascvetao u jednoj basti. On cveta samo jednu sezonu i tada uvene.
Kada je jedan posetilac usao u ovu bastu , citamo u prici, sa svih strana slusao je samo zalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zasto? Zato sto je sve drvo palme korisno - plod, lisce, grane i deblo.
Medjutim kokosova palma zavidela je mangu, zato sto se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veci doprinos i dobila vise.
Oko posetioca koji je slusao samo zalbe zaustavilo se na jednom malom zutom cvetu koji je radosno cvetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: " Zasto se i ti ne zalis kao ostali?"
Cvet je odgovrio: " Posmatrao sam kokosovu palmu i zavideo joj na liscu koje se lelujalo na vetru. Pozeleo sam da donosim divne, socne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog zeleo da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to da ucini. Zeleo je da budem mali zuti cvet pa zato zelim da budem najbolji mali zuti cvet koji je ikad postojao.
Idi smireno kroz buku i užurbanost i seti se mira koji
možeš naći u tišini.
Koliko je moguće, budi
u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govori svoju istinu smireno i jasno i slušaj druge,
čak i glupe i neuke;
i oni imaju svoju priču.
Izbegavaj bučne i nasilne osobe,
one su teret duhu.
Ako uporediš sebe s drugima, možeš postati
ogorčen ili ponosan; jer će uvek biti većih i manjih od tebe.
Raduj se svojim dostignućima i planovima.
Održi zanos za svoj lični poziv, ma koliko on skroman bio;
to je prvo blago u promenljivim vremenima
Budi oprezan u svojim poslovima; jer svet je pun prevara,
ali neka te to ne ometa da vidiš vrline koliko je ima.
Mnogi ljudi teže za visokim idealima i svuda je život pun heroizma.
Budi ono što jesi. Budi svoj!
Pogotovu nemoj glumiti ljubav.
A nemoj biti podrugljiv prema ljubavi,
jer uprkos ogorčenosti i razočarenjima, ona je večna kao trava.
Spokojno primi iskustvo godina, skladno napustajući stvari iz mladosti.
Ali nemoj sam sebe žalostiti izmišljotinama. Mnoga strahovanja nastaju od umora i usamljenosti.
Osim održavanja zdrave stege, budi blag prema sebi.
Ti si dete svemira, ništa manje nego sto je drveće i zvezde.
Imaš pravo biti ovde.
I bilo ti to jasno ili ne, nema sumnje da se svemir razvija kako treba.
Dakle budi u miru s Bogom, ma kako ga zamisljaš, i bez obzira kakav ti je posao i čemu težiš u bučnom komešanju života, zadrži mir u svojoj duši.
Pored sve prljavštine i jadikovanja i porušenih snova, ovo je ipak divan svet.
Budi pažljiv!
Teži da budeš srećan!
Tekst je pronadjen krajem
prošlog veka u napuštenoj crkvi.
Autor je nepoznat.
Davno.. Ti i ja.. Sudbina nije znala..
Dvoje. Isti.. A toliko razliciti..
Cutimo.. I razumemo se..
Otkucaji srca.
Kisa..
Svaka nit, nevidljiva ona..
Taman da niko ne vidi..
Osim nas dvoje.
Ne damo na sebe.. Branis se napadom uvek.
I namerno padnem na to..
A znas da znam..
I znam da znas.
Svaki pogled moj.
Onakav..
Znas ga..
Znas sta znaci.. Znas sta mislim.
Svaki pogled tvoj..
Onakav.
Znam sta znaci. Znam sta mislis.
I ode sve to..
Mrzela sam to..
Kad moras da odes.
Kad se izgubis.. i nema te za dobro jutro.
Hteo si.. Htela sam.
I hocemo jos uvek.
A cutimo. I cekamo.
Necu ja. Neces ti..
Prvi..
Agonija..
Fobija..
Ironija..
Ljubav.
Strast.
Vapaji..
Trebas me!
Trebam te!
Lazemo oboje sami sebe.
Trazim te u njemu..
Trazis me u svemu.
Nema nas..
Ne u ovom svetu..
Dopustio si.
Nisam se borila
DA LI.. ?!Ne.
Ovo je zatisje..
Pred buru..
Mace moje.. i misu moj..
Drugi mi je tu..
Stitim ga.. Ne dajem zlu..
Ne dopustam tebi..
Doci ces mi..
Pod noge, da te gazim..
Jer..
Znaces tad koliko te volim..
I bol..
Neces osetiti bol.
Samo ljubav.
Ovu jaku.
Cekaj.
Gde je otisla ona ceznja nocna,
Kad je trebao neko biti tu,
Da se osecam jos vise mocna,
Da prezivim kad danju krene po zlu..
Gde je nestala ona iskra u oku..
Kad pomislim na nekog.
Imala sam ljubav duboku,
Sad ni osecaj teskog.
Kad ljubav ubiju tu nema spasa,
Ja tako nisam birala,
Ostala bih i bez svog glasa,
Samo da bih njegovu ljubav dirala.
Gde je nestala pripadnost njemu,
Kad smo bili samo on i ja,
Nekad sam ga pronalazila u svemu,
Sad sama docekujem svitanja.
Gde je otislo srce moje
Posle ovog nenadanog stanja,
Zao mi je sto nam srca vise zajedno ne stoje
I sto je nit koja nas veze, svakim danom tanja.
Sta je to u ljudima nisko
Kad ljubav puste cutanjem,
Mi smo jedno drugom bili ono blisko
A on je to zamenio lutanjem.
Pustio me.. Od sebe oterao.
Na meni je krivica ostala.
Ni krivu ni duznu, osecaj me poterao
Sad sam nezainteresovana postala.
Sta je u ljudima nisko tako, pa ljubav odbace od sebe..
Znas da sam te volela jako, jako.. Ali.. Ja mogu i bez tebe.
Čuvaj me
da ne uplašim se navike
da ne pobegnem od rutine
da ne uvučem se u obojane snove
Od mojih razigranih misli
Čuvaj me
Ne teraj me
glasnom cutnjom
da okrenem ti leđa, utihnem
Ne guraj me
grubom rečju u trenu povučem se
sazidam zidove visoke
da ne čujem te
Čuvaj me
ne daj da ukradu me
da zavedu me
neke bajke nestvarne
Čuvaj me
kao kap na dlanu
da ne iskliznem
ja čuvaću te.
Muci me odzvanjanje mojih koraka...
u ovoj polutami i svaki pokusaj neizrecenog.
svaki baceni trud sto jos nije uspEo...
Muci me cekanje neceg boljega,
jer sta ako nikada ne dodje?
trebam li krenuti dalje, ili ostati na nepoznatome..?
trebam li rizikovati i crpiti iz sebe energiju?
Trebam li se osecati i dobro i lose?
Da li je to neophodno za bol?
Ili me ceka nesto bolje?
Trebam li se baciti na tlo na kojem jesam s nadom da ces me dignuti?
ili prohujati korz oluju napred,s nadom da cu preboleti?
Trebam li sanjati o realnosti...
Trebam li te zeleti,ili sacuvati...
Trebam li ista uciniti???
Kad ucinila sam swe?!
Zivela sam na mestu gde planinski venci zorom, okupani suncem ljube nebo, gde postoje vile i princevi, gde se ljubav radja pogledom i nikada ne umire, gde sreca nikada ne prestaje.
Danas, zivim u nekom drugom svetu, gde zore vise nisu tako lepe, gde vile i princevi postoje samo ako ih mi stvorimo, gde se ljubav radja pogledom, a umire prvim poljupcem, gde je za srecu potrebno mnogo, mnogo vise...
Naucila sam da ljudi nisu dobri koliko su lepi, da pogledi ne znace ljubav, i sve hladne noci, i sve suncem okupane zore koje sam sama pozdravila, ucinile su me ovakvom kakva jesam i mozda bi drugacija i bila bolja ali takva sam kakva sam, prokleta sanjarska dusa, zarobljena u pogresnom svetu, rodjena u pogresno vreme.
Ipak, ne bojim se neznosti niti ljudi, ne bojim se staviti svoje srce na kocku i kao dar pokloniti ljubav, ne bojim se traziti previse i sanjati nemoguce...ali bojim se mraka i grmljavine, istine da vise nikada, nista nece biti kao pre.
A ti, pre nego sto okrenes jos jednu stranicu u svom zivotu, pre nego sto usnama dotaknes neke druge, nevine usne, kakve su moje bile pre tebe,seti se kako su ti obrazi goreli pod mojim tankim prstima i kako sam volela tvoje oci...
Seti se poslednjih reci napisanih crvenom tintom i jedne slane kapljice koja je skliznula niz moj obraz i pala negde na sredinu lista, zamrljala dva slova, kao dokaz da dvoje ljudi koji su tu pisali vise nikada nece postojati...i ne postoje.
Seti se praznih reci i poslednjih uzdaha koje sam pustila za tobom u jednoj noci kada si rekao da je kraj...seti se da i ja mogu biti srecna, da znam da nisam samo ja taoc vremena za kojim toliko ceznem...samo se ponekad seti.
Ubedi me u nerealnost ovog sveta.
Zavedi me sitnicama šarenila i nestani kao sjaj zvezde pred zoru.
Navedi me da izdržim svaki tvoj drhtaj i ostanem s magičnim osmehom.
Učini da se nikad ne razočaram u tebe.
Napravi me najsretnijom u tudjim pogledima.
Iskoristi me kada god imaš priliku da ne budeš usamljen.
Prevari me da bol nikad neću upoznati.
Nacrtaj me duginim bojama u obliku andjela.
Dokaži mi da zajedno možemo u dublju stranu naših srca.
Slaži mi da svoja imena nikad nećemo videti u knjizi izdanih.
Zatvori me na izlazu tunela beskonačnosti.
Izmisli me svojim rukama umetnika.
Prati me očima kao dušom ogledala, tu te ne mogu varati.
Slušaj me tajnama neba i čitaj obrnutim redosledom izgovorenog.
Ostavi me najdetinjastijom pod svojim željama.
Pucaj mi u mrežu snova kada mi već postane preteška.
Ukradi me jednim najobičnijim osmehom.
Vrati me sa mog kraja sveta u danima naivnosti.
Zaboravi me kada te ugrizem na ranjivom mestu.
Zahvali mi se zbog stalnog verovanja i očekivanja u naše bolje i lepše.
Oseti me živom ponovo.
Čestitaj mi što nikad ne vidim tvoju ljubav.
Pretvori me u suvi led.
Krivi me za moju petu stranu sveta.
Pronadji me kada nestanem od svih suza.
Slikaj me kao lutku sa crvenom mašnom na kosi.
Voli me jednom...neću ti nikad tražiti razlog.
Skupi me u crvenu kutijicu i ne daj nikome.
Zagrli me pamučnim krilima u snežnim mislima.
Obećaj mi zaštitničku ruku u tmurnim bolestima.
Veruj mi, tvoj nedostatak raspoloženosti ukrašava moju neraspoloženost.
Sanjaj me s bubamarom na licu.
Zaseni me oblakom nade i plavim vilama.
Pretpostavi me po svojim navikama.
Izbledi me suznim i duginim očima.
Plaši me svakim našim sitnim detaljem prošlosti.
Pusti me ...do mog cilja.
Bili smo to ti i ja... bili smo to mi... trenuci bez reči... trenuci sa rečima a da ne igraju nikakvu ulogu ... a i kad se igramo bez reči bude dovoljno za naše oči... ..jer je to ta naša tajna veština... I ja, ako ti nisi tu...ne postojim...
link | objavio katarinaVelika u 29. april 2010 16:37:23 | (0) komentariMeni ne treba vecna vladavina nad tvojim telom,
Trebaju mi tvoje ruke jer ih ni jedna neznost ovog sveta ne moze zameniti..
Tvoje usne jer u dodiru sa njima osecam da sam vredna tebi..
i.. treba mi tvoja rec da me nikada neces slagati i prevariti,
jer znam.. da ti necu oprostiti i da cu te izgubiti,
a samim tim izgubiti i sebe i veru u ljubav...
Volim te.. i nikad to necesh shvatiti onako kako ja zelim da shvatish...
Ponekad mi zatreba da zagrlim te i ne pustam, da drzim te u rukama dok ne priznas mi sve,da razbijem lagano sve tvoje strahove.Ponekad dodje mi da te sateram u cosak, i nateram da progovoris da podivljas i kazes mi sta te to tera da odlazis u svetove daleko od mene.Ponekad pozelim s tobom samo sedeti i cutati, dodirivati ti dlanove,promatrati ti pokrete,terati te da vidis sta osecam pored tebe,ne znam kako da nateram te da vidis koliko si poseban,da svi koji su te slamali,oni nikad nisu bili vredni tvoje ljubavi,ti nisi kriv.Ponekad nadam se da vidis mi u ocima,da svi ovi dani uvek vrate me do tebe,ljubav donosi samo istine ostao si...moje najbolje.
link | objavio katarinaVelika u 29. april 2010 16:35:05 | (0) komentariAko i zbog cega postujem ovu nasu maloumnu drzavu, to je zbog toga sto niti za stotinu godina nece pruziti ruku homoseksualcima. A i ne moramo mi uopste u Evropsku uniju, jer mi apsolutno ne treba gay u parlamentu.
Pederluk je bolest, ona izmisljene vrste, jer da se ne popularizira toliko – kroz medije, neka gay prava i zahteve, ostali bi samo oni najpatoloskiji slucajevi da se baskare pod tim svojim istosplonim sadizmom, i to samo potajice. Drustvo je napravilo pedere, jer danas svaki neshvaceni covek kom je dosadno, odluci da bude peder. Jer je pederstvo in! Jer kao peder moze raditi na tome da dobije neka prava i povlastice na koje bi, kao zdravospolna jedinka, mozda morao/la cekati.
Pederluk je bolest.
Mentalna bolest.
Nistkorisno stanje.
Involucijski proces.
A i dao se suzbijati taj homoseksualizam… Ustvari, ljudi koji su se u proslosti cudnom silom osecali takvima, nisu imali kolone kica, nisu vukle normalan svet za jezik, nisu imali morbidne performanse i jednostavno… svet se nije krojio prema njima!
A sada, svaka javna licnost koja cak i kontekstualno natukne nesto protiv homoseksualaca (ili im se, jednostavno, 'ne ulizuje'), biva predmetom javnog linca, i to je veliki pad u karijeri.
… I od kada su homoseksualci postali toliko relevantni da se po njima treba krojiti sve zivo?
Od samih homoseksualaca bolesniji su oni koji su im izmislili i pridali tolika prava.
Da usvoje decu!?
Da legalizuju brak!?
Kalifornjski zakon zabranjuje deci u osnovnim skolama koristenje reci ‘tata’ i ‘mama’ jer se, eto, kosi sa pravima homoseksualaca!
Od kada je bolest imati ‘mamu’ I ‘tatu’, a zdravo biti peder???
Da se homoseksualizam toliko ne propagira, ne bi bilo niti toliko homoseksualaca. Demokratija je, u ovom slucaju, demagogija.
I sto ce im, uopste, gay parade? Kada bi svi normalni heteroseksualni ljudi sveta u isto vreme izasli na ulice gradova, saobracaj na celoj nasoj planeti bio bi zaustavljen i nastalo bi stanje haosa. Sa cele planete vristalo bi se: “Hey, ja sam hetero!” “Imam muza!”, “Imamo cetvero dece!”, “Postao sam pradeda po treci put!”, “Ponosna sam sto nosim blizance!”, “Ozenio sam dosta mladju zenu i ponosim se time!”…
Inflitracija homoseksualizma u skole, ustanove, politiku i medije je bezrazlozna, preterana, i zaista provokativna. Budi gay, who gives a shit, jer uvek ce postojati ovakvi kao ja koji ce to smatrati patoloskim. Ali ne guraj svoje razvaljene cmarove i olizane vulve na ekrane, u novine, u zakone, i ne brani deci da imaju jednoga tatu i jednu mamu, a ne da ih zovu serijski- “Roditelj 1” i “Roditelj 2”.
Uostalom, nesretan je i izraz homoseksualizam, jer se dijete u osnovnoj skoli sada cak boji izraziti i kao homo sapiens. I naterajte tog malog povredjenog homo-sapiensa da kasnije ne postane homo-fob?
Ja sam homofob. Niko nema pravo da mi zabrani da se kao takva deklarisem. Svejedno mi je sta ko kaze. Ako je biti homofob diskriminacija, onda je braniti izrazavanje kao homofob krsenje ljudskog prava na javno izrazavanje.
Pederluk je bolest.
A i ako je budem morala leciti nekada u zivotu, sa sigurnoscu tvrdim da cu nositi duple rukavice na rukama.
(??)
Ostavi moj nemir i idi
birajuci uvek drugi put
na svakoj raskrsnici
na kojoj zastanes,
na koju dospes
trazeci sebe.
Reci mi sta je to
sto moze toliko da muci,
sto bezi iz tvojih ociju
svaki put kad te pogledam,
sto te razdire iznutra,
trgajuci gram po gram
tvog ( i mog) zivota.
Ne oduzimaj nadu
nikom vise
i prestani skupljati
tudje snove,
jer tvoje su ruke
previse male
da bi ih sve drzao u njima.
Tu dovoljno je mesta
samo za moje
snove koji rastu,
svakim novim jutrom,
prilagodjavajuci se
tvom malom dlanu.
Pitaj me
sta je to sto krijem
a ja cu da se nasmejem
i da sapnem,nije vazno;
Jer ti znas,
osetis,i
predosecas,
da,sta god kazem
slagacu.
Zazeli zelju
i pogledaj me
i ja cu praviti se da znam
koja je,
i sakriti strah i razocarenje;
Skrenucu pogled,
jer tamo negde u meni
u desnom kutu srca
ima jedan oziljak,
ima jedan znak,
da bio si tu
i da vise nisi,
jer neku drugu zelju
u trenutku
zazeleo ti si.
Idi,nadji sebe,nadji vas
ja cu cuvati te od vetrova
ali cu ti slati oluje,
tek onako,
ponekad,
da osetis moj nemir
od kojeg nikad necec moci pobeci.
Ne zaboravi skrenuti
uvek
gde god bio
jer mozda na suprotnoj strani
neko ceka te.
Neko,cije je nebo vedrije
i cije zelje nisu neostvarive.
Neko,ciji snovi
ne mogu stati na tvoj dlan.